Priče Naših Predaka: Između Prošlosti i Budućnosti
Sjedim večeras pored kreveta svoje djece i gledam ih kako mirno spavaju, a u mislima mi se vrte priče koje sam slušala kao dijete. Moja baka, njena sestra, i sve one žene koje su me odgajale nosile su u sebi toliko priča da bih mogla pisati godinama i nikad ne bih sve ispričala.
Baka mi je često pričala o svojoj baki – mojoj prabaki Safiji – koja je živjela pod Austro-Ugarskom do 1918. godine. "Bila je žena od čelika," govorila je baka, "ali čelik koji se savijao, nikad lomio." Prabaka Safija je radila u polju, rađala djecu, čuvala kuću, a istovremeno je morala navigirati između osmanskih tradicija koje su joj ostale u krvi i novih austro-ugarskih zakona koji su se mijenjali oko nje kao pijesak.
Pričala mi je baka kako je prabaka govorila da su žene u to vrijeme bile nevidljive za historiju, ali vidljive za sve ostalo – za rad, za tugu, za preživljavanje. "Mi smo bile mostovi," rekla je jednom, "mostovi između svjetova koji su se rušili i gradili oko nas."
Onda su došle priče o Kraljevini Jugoslaviji. Bakina majka, moja druga prabaka, pričala je o tome kako se nadala da će novo kraljevstvo donijeti mir. "Mislile smo da će biti bolje," govorila je baka, "ali žene su i dalje ostale žene – radile su, rađale, šutjele kada je trebalo, govorile kada su se usudile."
Najživlje su mi ostale priče o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Tu je baka već govorila iz vlastitog iskustva. Pričala mi je o tome kako je prvi put u životu mogla ići u školu, kako je radila u fabrici, kako je čak i glasala. "Osjećala sam se kao prava osoba," rekla je jednom, "kao da moj glas nešto znači."
Ali govorila je i o strahu. O tome kako je uvijek morala paziti šta govori, kako su komšije slušale, kako je politika bila svuda – u kuhinji, u fabrici, čak i u snovima. "Sloboda je bila velika riječ," govorila je, "ali mala stvar."
Pričala mi je o bratstvu i jedinstvu koje se učilo u školi, a o tome kako je u stvarnosti bilo – složeno, lijepo ponekad, bolno često. O tome kako su se Bosanci osjećali kao dio nečeg većeg, ali istovremeno i kao da gube dio sebe.
Sve te priče su oblikovale mene, a sada gledam svoju djecu i pitam se: šta ja radim sa svim tim nasleđem?
Živimo u Australiji. Moja djeca govore engleski bolje nego bosanski. Igraju se s djecom iz cijelog svijeta, uče o demokratiji koja zaista funkcioniše, odrastaju u miru koji moja baka nikad nije poznala. Oni su Australci – rođeni ovdje, odgajani ovdje, sa australskim pasošima i australskim snovima.
Ali u njihovim venama teče krv onih žena koje su preživjele čak četiri različita politička sistema. Krv žena koje su učile da se prilagođavaju, da preživljavaju, da čuvaju ono što je važno dok se sve oko njih mijenja.
Nekad se pitam: da li je moja dužnost kao majke da ih odgajam prvenstveno kao Australce? Da im dam tu privilegiju lakog identiteta, bez tereta naše složene historije? Ili da li je moja dužnost da im prenesem sve te priče, svu tu bol i lepotu, sve te lekcije o preživljavanju?
Naša historija je mračna – ratovi, okupacije, lomljenja i ponovno građenja. Ali u toj mračnoj historiji su žene poput prabake Safije, poput bakinih majki, poput moje bake. Žene koje su sačuvale jezik, tradiciju, ljubav uprkos svemu.
Da li je to nasleđe koje treba prenijeti ili teret od kojeg treba zaštititi svoju djecu?
Možda je odgovor negdje u sredini. Možda je moja dužnost da ih naučim da budu ponosni Australci koji znaju odakle dolaze. Da razumiju da su njihove praprabake bile heroine svakodnevice, da poštuju borbu koju one nikad neće morati voditi.
Ili možda je moja dužnost jednostavno da ih volim, da im dam sigurnost koju moja baka nikad nije imala, i da im dozvolim da sami biraju koliko će naše prošlosti ponijeti sa sobom u budućnost.
Večeras, dok ih gledam kako spavaju, znam samo jedno: one priče koje mi je baka pričala, one neće umrijeti sa mnom. Na neki način, u nekom obliku, one će živjeti dalje. Jer to je ono što žene u mojoj porodici rade – čuvamo priče, prenosimo ljubav, i vjerujemo u bolje sutra.
Baka mi je često pričala o svojoj baki – mojoj prabaki Safiji – koja je živjela pod Austro-Ugarskom do 1918. godine. "Bila je žena od čelika," govorila je baka, "ali čelik koji se savijao, nikad lomio." Prabaka Safija je radila u polju, rađala djecu, čuvala kuću, a istovremeno je morala navigirati između osmanskih tradicija koje su joj ostale u krvi i novih austro-ugarskih zakona koji su se mijenjali oko nje kao pijesak.
Pričala mi je baka kako je prabaka govorila da su žene u to vrijeme bile nevidljive za historiju, ali vidljive za sve ostalo – za rad, za tugu, za preživljavanje. "Mi smo bile mostovi," rekla je jednom, "mostovi između svjetova koji su se rušili i gradili oko nas."
Onda su došle priče o Kraljevini Jugoslaviji. Bakina majka, moja druga prabaka, pričala je o tome kako se nadala da će novo kraljevstvo donijeti mir. "Mislile smo da će biti bolje," govorila je baka, "ali žene su i dalje ostale žene – radile su, rađale, šutjele kada je trebalo, govorile kada su se usudile."
Najživlje su mi ostale priče o Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Tu je baka već govorila iz vlastitog iskustva. Pričala mi je o tome kako je prvi put u životu mogla ići u školu, kako je radila u fabrici, kako je čak i glasala. "Osjećala sam se kao prava osoba," rekla je jednom, "kao da moj glas nešto znači."
Ali govorila je i o strahu. O tome kako je uvijek morala paziti šta govori, kako su komšije slušale, kako je politika bila svuda – u kuhinji, u fabrici, čak i u snovima. "Sloboda je bila velika riječ," govorila je, "ali mala stvar."
Pričala mi je o bratstvu i jedinstvu koje se učilo u školi, a o tome kako je u stvarnosti bilo – složeno, lijepo ponekad, bolno često. O tome kako su se Bosanci osjećali kao dio nečeg većeg, ali istovremeno i kao da gube dio sebe.
Sve te priče su oblikovale mene, a sada gledam svoju djecu i pitam se: šta ja radim sa svim tim nasleđem?
Živimo u Australiji. Moja djeca govore engleski bolje nego bosanski. Igraju se s djecom iz cijelog svijeta, uče o demokratiji koja zaista funkcioniše, odrastaju u miru koji moja baka nikad nije poznala. Oni su Australci – rođeni ovdje, odgajani ovdje, sa australskim pasošima i australskim snovima.
Ali u njihovim venama teče krv onih žena koje su preživjele čak četiri različita politička sistema. Krv žena koje su učile da se prilagođavaju, da preživljavaju, da čuvaju ono što je važno dok se sve oko njih mijenja.
Nekad se pitam: da li je moja dužnost kao majke da ih odgajam prvenstveno kao Australce? Da im dam tu privilegiju lakog identiteta, bez tereta naše složene historije? Ili da li je moja dužnost da im prenesem sve te priče, svu tu bol i lepotu, sve te lekcije o preživljavanju?
Naša historija je mračna – ratovi, okupacije, lomljenja i ponovno građenja. Ali u toj mračnoj historiji su žene poput prabake Safije, poput bakinih majki, poput moje bake. Žene koje su sačuvale jezik, tradiciju, ljubav uprkos svemu.
Da li je to nasleđe koje treba prenijeti ili teret od kojeg treba zaštititi svoju djecu?
Možda je odgovor negdje u sredini. Možda je moja dužnost da ih naučim da budu ponosni Australci koji znaju odakle dolaze. Da razumiju da su njihove praprabake bile heroine svakodnevice, da poštuju borbu koju one nikad neće morati voditi.
Ili možda je moja dužnost jednostavno da ih volim, da im dam sigurnost koju moja baka nikad nije imala, i da im dozvolim da sami biraju koliko će naše prošlosti ponijeti sa sobom u budućnost.
Večeras, dok ih gledam kako spavaju, znam samo jedno: one priče koje mi je baka pričala, one neće umrijeti sa mnom. Na neki način, u nekom obliku, one će živjeti dalje. Jer to je ono što žene u mojoj porodici rade – čuvamo priče, prenosimo ljubav, i vjerujemo u bolje sutra.
26-30, F
